Nedžad Branković

Nedžad Branković je rođen 1962. godine u Višegradu, a danas živi u Sarajevu sa suprugom Suadom s kojom ima sina Adnana i kćerku Iman. Diplomirao je na Građevinskom fakultetu u Sarajevu 1987. godine, a doktorirao na Fakultetu za saobraćaj i komunikacije 2006. godine. Stranci demokratske akcije (SDA) je pristupio prije više od dvije decenije, a bio je i član njenog Predsjedništva. Prije ulaska u politiku Branković je do 1992. godine bio zaposlen u IPSA Institutu za saobraćaj u Sarajevu, a godinu dana kasnije postaje generalni direktor Željeznica FBiH. Na čelu Federalnih željeznica ostaje do općih izbora 1998. godine, kada je izabran za poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta BiH. Drugi put je na poslaničku dužnost izabran četiri godine kasnije, ali je podnio ostavku zbog nespojivosti ovih dužnosti. Naime, istovremeno je bio i direktor sarajevskog “Energoinvesta”. 2003. godine Branković ulazi u Vladu Federacije BiH (FBiH) kao ministar prometa i komunikacija FBiH, a četiri godine kasnije postaje federalni premijer. Na zahtjev rukovodstva stranke SDA podnosi ostavku na mjesto premijera 2009. godine.

Na političku scenu se vraća 2019. godine na funkciju zamjenika ministra saobraćaja i komunikacija BiH, gdje ostaje do 2023. godine. Vanredni je profesor na Fakultetu za saobraćaj i komunikacije u Sarajevu. Branković je sa suprugom suvlasnik stana od 132 metra kvadratna u sarajevskom naselju Ciglane. Supruga Suada je 2005. godine kupila više od tri duluma zemljišta na Poljinama na kojem je bračni par izgradio kuću. Dvanaest godina poslije posjed su prodali za skoro 1,2 miliona KM.

Brankovića je 2012. godine Vrhovni sud Federacije BiH oslobodio optužbe da je iskoristio svoju funkciju direktora “Energoinvesta” kako bi kupio stan od 132 m2 u Sarajevu. Prema optužnici on je stan vrijedan 260.000 KM platio certifikatima u protuvrijednosti 920 KM. U kupovini je posredovala Vlada FBiH, odnosno tadašnji premijer Edhem Bičakčić, Brankovićev stranački kolega. Njegovom je odlukom Brankoviću omogućeno sticanje stana kojeg su u konačnici platili “Energoinvest” i Vlada FBiH.